“Uloga džamije u životu jednog vjernika jeste odgoj, usavršavanje, oplemenjivanje vlastitih čudi”
Za emisiju Špica, govorio je glavni imam Medžlisa Banja Luka, hafiz Muamer efendija Okanović.
Razgovarali smo o današnjem otvaranju Arnaudija džamije, važnosti vjerskih objekata i kulturi sjećanja.
Ova mjesta, svete kuće, džamije, hramovi gdje su se ljudi uvijek okupljali u dobru ustvari su nekako izgradnja i trebalo bi da budu mjera postupanja u nastojanju da ih čuvamo kao svoje. Očekujete li da će biti tako otvaranjem posljednje džamije u nizu koje su bile “ranjene”, i nepravedno izložene jednoj vrsti mučenja kao hramovi u protekloj agresiji na BiH?
“Ono što je činjenica jeste sam natpis koji je ugrađen iznad vrata Arnaudija džamije koji je svjedocio funkciji ovakvih objekata a u kojim se navodi da je zapravo džamija, ponajprije Arnaudija zatim sve ostale džamije i bogomolje stjecište dobrih ljudi koji strijeme ka plemenitim činovima. Uloga džamije u životu jednog čovjeka, vjernika jeste odgoj, usavršavanje, oplemenjivanje vlastitih čudi kako bi izgradili te prijateljske bratske poveznice kojima bi zapravo unaprijedili naše odnose i učinili da ovakvi objekti ostave trag koji bi trebalo da ostave na posjetioce koji se dive onome što je lijepo”, kazao je Okanović.
Kako možete ocijeniti današnji događaj u smislu velikog broja vjernika koji su došli na otvaranje, punog srca, vjerujem sa suzama radosnicama, i emocijama koje su normalne na današnji dan, ali ne samo što je ovo vrijeme u kojem živimo svakako teško za dobrog čovjeka za vjernika, nego zato što se suze radosnice javljaju kao nada u bolje sutra, da se više nikada neće ponoviti skrnavljenje vjerskih objekata?
“Danas su poslane poruke da džamije, bogomolje ne bi smjele i ne bi treble biti rušene i to je ono čemu se nadamo, to je ono u šta treba da vjerujemo neovisno u nacionalnoj, profesionalnoj religijskoj pripadanosti. Veliki broj vjernika, građana Banja Luke, domovine BiH dolaskom u Arnaudija džamiju donijeli su i svoje emocije, donijeli su suze radosnice, sjetvu na one dane kada je džamija bila uklonjena pa su prizorom slušajući prvi ezan padajući Bogu dragom na sedždu imali priliku da evociraju te neke emocije i sjećanja kada su nekada davno prije nekoliko decenija živjeli i saživjeli se sa ovom džamijom koja je bila i ostala dio njihovog identiteta. Ta emocija je nešto što nam može garantovati bolje sutra”.
Cijeli razgovor možete pogledati u nastavku teksta.
