Prošlo je 26 godina od pogibije Admire Ismić i Boška Brkića, sarajevski Romeo i Julija. Na današnji dan 93. godine krenuli u slobodu iz opkoljenog Sarajeva, ali na Vrbanja mostu su ih pokosili snajperski hici. Upoznali kao tinejdžeri 1984. godine, u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima ni njihovim roditeljima.
Ostala je priča o njihovoj beskrajnoj ljubavi, ostale su pjesme po kojima ćemo ih pamtiti.
Početkom rata 1992. godine, Boškovi roditelji otišli su iz Sarajeva. Majka Rada molila ga je da krene s njom, ali on nije želio ostaviti svoju Admiru. Vjerovali su da će se rat brzo završiti i da će dobro pobijediti.
Nakon godinu dana života pod opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, jedini izlaz bio je preko Vrbanja mosta. Tog 18. maja 1993. godine kada su krenuli u slobodu, oko 17 sati došli su do mosta Vrbanja. Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Metak je bio smrtonosan. Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Koji minut kasnije je izdahnula.
Njihova tijela su sedam dana ležala nasred mosta, izvukli su ih pripadnici radnog voda Vojske Republike Srpske. Prvo su sahranjeni na groblju u Lukavici. Poslije su njihova tijela prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav. Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije provedena. O “sarajevskom Romeu i Juliji” Japanci su snimili dokumentarni film. Napisana je i opera, brojni članci, pjesme, priče.
Ljubav i tužna sudbina Boška i Admire ostali su kao simbol suživota u Bosni i Hercegovini.
