Međunarodni praznik rada, kao dan radničke solidarnosti, obilježava se 1. maja u spomen na velike radničke proteste održane u Chicagu na taj dan 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero osuđeno na smrt.
Taj praznik dio je radničke tradicije, dan solidarnosti, dan poštovanja dostojanstva rada i radnika, dan borbe za radnička i ljudska prava.
Cijelo 19. stoljeće obilježilo je iskorištavanje radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati dnevno za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u Sjedinjenim Američkim Državama.
Tog 1. maja 1886. godine u Chicagu je protestiralo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.
Policija je tada intervenirala oružjem te ubila šest i ranila oko 50 radnika, dok je veliki broj učesnika protesta uhapšen, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati radnički protesti. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
U narednim godinama radnici su, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su vremenom smirene socijalne tenzije.
U spomen na žrtve iz Chicaga i sve druge žrtve dvostoljetne radničke borbe za dostojne radne i životne uvjete od 1889. godine 1. maj obilježava se kao Međunarodni praznik rada – dan radničke solidarnosti.
