NE MOŽE SE ŽIVJETI U SARAJEVU
Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.
Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.
Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.
Bilo-nebilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš.
Zato – kako god okreneš – nije moguće
živjeti u Sarajevu. Od dobra – boli glava. Trebalo bi,
odmah, na visokom svjetskom nivou, napraviti
potpuno novo Sarajevo, u kom bi bilo moguće živjeti.
Kada ga, ako Bog dadne, naprave –
neka mu ista ostane geografija. neka ista ostane i ta
Miljacka, lijepa, a ni potok ni rijeka,
neka brda ostanu ista.
Neka pomru, ali neka se ne promijene –
svi ti ljudi što po Sarajevu žive.
Jer u njemu, nije moguće živjeti.
Život je kratak za Sarajevo.
MORA
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću,
a sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao,
a sad ni glasa ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
ZAŠTO TONE VENECIJA
Gledam u nebo iznad Venecije. Ništa se promijenilo nije, posljednjih sedam milijardi godina. Gore, postoji Bog. On stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi Svjetova, u svakom Svijetu bezbroj naroda, mnoštvo jezika, i po jednu, jednu – Veneciju. Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada upoznajite jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče, jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi, od toga – budu bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju u Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda, postoji – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam milijardi Svjetova u Svemiru, u svakom Svijetu puno jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod dao, u jednom Svijetu, na kopnu što ga zovu Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A bošnjački narod je pitom. Zato ga dotače ruka Vjere u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio, a Gospodar je Svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone.
Zašto ne treba na Svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama, jedna boja manje? Među mirisima, jedan miris manje?
Zašto ne treba na Svijetu da ima – ova Venecija? Među čudima – jedno čudo manje?
Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta. Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan Svemira. Kao da pade posred kanala Grande. Zemaljski Svijet, među sedam milijardi vasionskih svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan narod. Takva je volja zemaljskih gospodara. U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio jedan svijet.
Takva je Njegova volja.
