Antologija partizanske epopeje /4. dio/ : NAJSKUPLJI EVROPSKI FILM I BULAJIĆEVI ČETNICI

Iako gledanost ‘Neretve’ nije dostigla gledanost prosječnih hollywoodskih blockbustrea ona je ipak bila najgledaniji i najprodavaniji film bivše Jugoslavije, kojeg je vidjelo 350 miliona gledaoca u više od 80 zemalja svijeta (Portoriko, Libanon, Japan, Australija, Španjolska, Nizozemska te čitav svijet - izuzev Južne Afrike, Zambije, Tunisa, Albanije i Južne Koreje). U Parizu je prikazivan 40 dana, u Rimu 46 dana, u Chicagu 30 dana, a u Varšavi čak 60 dana. Film je donio prihode od oko 1,8 milijuna tadašnjih dolara što je bilo senzacionalno za jedan europski film. "Bitka na Neretvi" je 1969. godine bio najskuplji evropski film, a do danas je ostao i najveći filmski projekat u historiji kinematografije južnih Slavena. Dovoljno je spomenuti da su za vrijeme snimanja sagrađena i uništena četiri posebno konstruisana sela, jedna tvrđava, 80 bunkera, u kanjon Neretve bačeno je 20 topova, 16 tenkova, nekoliko kamiona, kao i pet tona drugog materijala, a tokom snimanja je navodno ispucano oko 800.000 metaka. U okolini Prozora izgrađena je pravoslavna crkva, a željezni ‘Bulajićev most’ dug 82 metra i izgrađen na visini od 42 metra dva puta je letio u zrak. Neko je zabilježio da je most konačno srušen 18. decembra 1968. kada se 400 tona metala sručilo se u 12.50 sati u zelenu Neretvu. Manji dio mosta je potonuo i nestao pod vodom, a ako slučajno ne znate to je isti onaj most koji nas danas u Jablanici podsjeća IV neprijateljsku ofanzivu i bitku za ranjenike. Šta je bilo sa onog pravog ne znam. Mnogi podaci vezani za ovaj film su prema Bulajićevim riječima preuveličavani u cilju promocije filma, pa je tako teško reći da li je tačna priča koju spominje Dinko Tucaković da je neko planirao da u sklopu filma snimi i reklamu za žilete, čiji su promoteri zamislili da na jednom gradskom trgu u Bugojnu ili Mrkonjić Gradu okupe sve statiste koji su igrali četnike. Ispred njih bi bila postavljena stolica na koju bi sijeo jedan od njih, koji bi zatim novim žiletom bio besprekorno izbrijan, a na kraju bi svi u horu povikali: "Spaseni smo!". Na kraju ovaj posao je završio sam samcijat, makazama i mašinicom berber iz sela Doljani, ali mu ime nije ušlo u ovu legendu. Iako je povremeno Bulajićev vjerodostojni opis četnika osporavan od onih koji bi ih željeli vidjeti kao svršenike Sorbone, devedesetih godina se pokazalo da je ustvari image četnika iz Neretve bio upravo modni ideal onih velikosrba koji su prvi ustali za kralja i otadžbinu mašući istim onim zastavama za koje smo mislili da su ih Ljubiša Samardžić i kompanija zauvijek poslali u historiju pucajući iza bosanskih stećaka. Ispostavilo se da vjerovatno nije bio vic koji se u vrijeme premijere Neretve pričao kako su statisti iz nekog sela u Hercegovini koji su trebali glumiti četnike pitali da li će dobiti uniforme ili trebaju donjeti svoje. O četnicima Bulajić u jednom intervju kaže: ‘Mogu vam reći da su četnici u »Bitki na Neretvi« izgledali još i dobro, za razliku od onih na nedavnom skupu u Ravnoj Gori. Više od 25 tisuća četnika bilo je u ofenzivi zajedno s Nijemcima i Talijanima i djelovali su pod izravnim zapovjedništvom pukovnika Schmithubera. Kad je »Bitka na Neretvi« prikazivana u Americi, četnici su u Chicagu demolirali dva kina da bi spriječili prikazivanje istine o njihovoj suradnji s okupatorima. Tada je Samuel Arcoff, distributer filma, zatražio pomoć američkih vlasti u zaštiti svojih interesa. Četnici su razjureni i film se mogao prikazivati u SADu.’ Prijetnje su dolazile i Orson Velsu kojem je pored mnoštva dopisa u poštansko sanduče londonskog stana ubačeno i jedno prijeteće pismo od strane četničke emigracije, a to sve je samo potvrđivalo tezu da istina zna da boli, pogotovo kada je stravična i ružna kako je izgledala u filmu Bitka na Neretvi.Ko zna možda bi i ja mislio da je režimski reditelj malo pretjerao da ustaše i četnike nisam vidio svojim očima u Vukovaru, Sarajevu, Dubrovniku, Vitezu, Stocu. Ustvari viđamo ih i danas, mada povremeno obuku neka skupa odijela.