Antologija partizanske epopeje 2. dio: OD POTRČKA DO REDITELJA NAJSKUPLJEG EVROPSKOG FILMA

Veljko Bulajić je nakon srednje škole završene u Sarajevu, otišao u Zagreb ‘gdje je radio kao potrčko u zagrebačkom Domu JNA, a onda se iznenada našao na Centro sperimentale, filmskoj školi (ili kursu?) u rimskoj Cinciti’ (Bogdan Tirnanić). Rediteljsku karijeru započeo je 1953. godine kratkim filmom Brod Lutalica, a iste godine režirao je još četiri filma ( ‘Oslobađanje snage’, ‘Osam godina poslije rata’, ‘Kamen i more’, ‘Briga o ljudima’). Svoj prvi igrani film snima 1959. godine ‘Vlak bez voznog reda’, a zatim slijede Uzavreli grad (1961), Kozara (1963) Pogled u zjenicu sunca (1966), Bitka na Neretvi (1969), Sarajevski atentat (1975), Čovjek kojeg treba ubiti (1979.), Titovi memoari (dokumentarni, 1980), Visoki napon (1981), Veliki transport (1983), Obećana zemlja (1986), Donator (1989) i poslijednji ‘Libertas (2006.). Među ovim filmovima bilo je svega. Od koketiranja sa trashom u filmu Čovjek koga treba ubiti (1979.) po uzoru na francuske erotske trash filmove, začinjene s mnogo sadomazohističkih motiva do njegovog prvog filma ‘Vlak bez voznog’ koji je prikazan u službenom programu kanskog festivala i koji je do potkraj šezdesetih bio najbolji jugoslavenski film po izboru domaćih kritičara. ‘Pedesete su naprosto bile tako zahtjevno razdoblje da je ambiciozni filmaš toga vremena morao pokazati da zna režirati’ (Nenad Polimac). Bez obzira na sve uspone i padove ostaje činjenica da su njegovi filmovi često nagrađivani (Moskva, New Delhi, Venecija...), a i sam je nekoliko puta sudjelovao kao član žirija festivala u Moskvi i Cannesu.Iako je napravio veliki broj filmova u legendu ulazi sa tzv. partizanskom epopejom Bitka na Neretvi (1969) koja je i do danas ostala najveći i najskuplji projekt južno slavenske filmske industrije. Bitka na Neretvi bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, a svojom grandioznosti i danas bi mogao parirati ratnim spektaklima američke filmsko-propagandne industrije. Izvorno trajanje filma je bilo 175 minuta, a postojale su i nešto kraće verzije rađene za tržište zapadne Njemačke, Italije, te za engleska govorna područja SAD i Australije. Produkciju su potpisali ‘Udruženi jugoslovenski producenti’, pa tako ovaj film danas s pravom svrstavaju u hrvatsku, slovenačku, srbijansku i naravno bh. kinematografiju. Po mjestu rođenja autora ja bih dodao i crnogorsku Ipak, važno je napomenuti da su pored domaćih snaga u produkciji učestvovali italijanski, njemački i engleski partneri, kao i United Commonwealth, tada jedna od najvećih producentskih kuća na svijetu.